субота, 18. фебруар 2017.

Nimalo istinita priča

Traktor se zaustavlja pred seoskom kafanom. Iz njega izlazi ‚‚šifonjer" i kaljavim čizmama staje na prag kafane. U trenutku kada stupa u dim i memlu lokalnog centra za mentalnu relaksaciju, graja prestaje, a pevačica dobija vibrato u glasu. Mesto za stolom levo od bubnjara, iza kojeg gitarista već brka akorde, je uvek prazno. Njegovo je. On seda i podiže levu obrvu, što znači "rakija". Konobar zakopčava gornje dugme na košulji i prinosi mu, lagano sa strane, flašu i fićok. Ubrzo zatim, uzima metlu i povlači se u klozet, odakle ga posmatra kroz odškrinuta vrata. Vlasnik kafane, iz kancelarije već zove staklorezca, a muzičari ostavljaju slepog violinistu da solira, povlačeći se u zadnji deo kafanskog dvorišta. U trenutku kada poslednji gost napušta kafanu, on uzima pepeljaru i lomi staklo na ulaznim vratima. Odmah zatim podiže sto i baca ga na šank. Stolicom razbija sve prozore, a čivilukom lomi instrumente i cepa bubnjeve. U prolazu, dok izlazi iz kafane, razbija ogledalo i polako seda na traktor. Vlasnik kači CLOSED tablu koja se ljulja na promaji, dok staklorezac pakuje staklo u svojoj radnji nedaleko odatle. Konobar izlazi iz toaleta i počinje rutinski da čisti krhotine. On je odradio posao i uveliko spava u svojoj kući na izlazu iz sela. Žena i dvoje dece već godinama spavaju ko zna kod koga. Odavno, još od vremena kad nije bio takav.

четвртак, 9. јануар 2014.

D. B.

"U Maroko sam otišao radi egzotike, mirisa Afrike i najstarijeg univerziteta o ovom delu kosmosa: Al-Kvaravina u Fesu. 
Kako to već biva, stvari krenuše svojim tokom. 
Prvo otkriće bi da na moju pojavu mladi Marokanci staju u stav mirno i sa ispruženom rukom viču; " Hajl Hitler!", a potom se zacenjuju od smeha.
Otkrih da ih moja svetla kosa dovodi u zabludu oko porekla, pa ću jasno:
" No Hitler, Tito and Yugoslavia!"
Eto magije u vidu klanjanja,posluživanja zelenog čaja,hašiša i slatkiša.
Au, što sam se za tih dana napio čaja i namirisao dima hašiša koji svuda vijori.
Sedimo tako pred velikom prodavnicom, oni ubacuju ceo kikiriki u usta pa posle ispljunu koru dok ja kao poslanik velesile primam znake počasti sasvim blagonaklono.
Pita me jedan od njih, na engleskom koji je bolji od moga, da li znam da čitam.
Ne razumem baš pitanje a ni oni moj odgovor: naturally!
Pa ipak donosi mi ljubavno pisme Amerikanke iz Nju Džersija koje je ostalo nepročitano godinu dana jer nigde na kvadratnom kilometru nema pismenog bića.
Već kod početnog: "My love", nasta takvo oduševljenje koje se nije stišavalo do samog kraja kada nasta opšte grljenje.
Habjanovićka ili Bećković samo mogu da sanjaju takvu reakciju na pisanu reč.
Tako otkrih snagu pisane reče, a otišao sam tamo iz sasvim drugih razloga.
To je inače suština života: stalna iznenadjenja.
U protivnom radi EKG svaki dan da proveriš da l' si živ."

недеља, 10. март 2013.

Pred(igra)

Ona sedi na terasi. Zavaljena u baštensku stolicu, čita. Na terasi preko puta, jedan mladić stoji i gleda. Gleda pravo u nju. Ubeđen je da je dovoljno daleko. Ona se blago meškolji. Ruku bližu mladiću zabacuje unazad i podmeće je pod teme. Nogu dalju od mladića, polako savija u kolenu. Mladić potpuno predano, kao da je u školi, gleda. Gleda u moju ženu, baš kao i ja. A ona sve vreme čita. Istu stranu.

среда, 13. фебруар 2013.

Kako sam raskinuo s Jovanom zbog jednog „je l’ ja?“


                                   

                       Beograd je nešto cvilio te zime. Ratne godine – mučne. Posvuda zbrčkana lica i trgovci devizama. Dva sveta u jednom gradu. Jovana i ja hodamo ćutke.  Terazije, Beograđanka, SKC, Atelje – stani! Izvadim neke milijarde iz džepa, ona doda još par - i kupimo karte. Predstava je počela. Sednemo negde u sredinu trećeg reda i zavalimo se u stolice. Toplo. Bekjarev na pozornici - sam. Igra nekog mađioničara, pa viče na sav glas. Odjednom, kao grom iz vedra neba, ošinu me pogledom i reče :
-VI!! Hajde ustanite, Vi, i dođite na pozornicu!
 Zbunjen sam, uši mi se crvene od hladnoće, nisam se pošteno ni ugrejao, ali ustanem, pokažem prstom na sebe i pitam :
-Je l’ ja?
 U istom trenutku čovek pored mene viknu :
-Ma hajte molim Vas! Mislite li da to možete izvesti!? Sa mnom ili bez mene!?
 Glumac, jebote, ustade iz publike i krenu ka pozornici. Predstava se nastavlja, puno glumaca u publici, ustaju, sedaju, igraju svoje role. Ja crvenim. Jovana, kako me pogleda, tako se suzdržava da ne pukne od smeha. Predstava se završila, frajeri odigrali svoje uloge, a meni je to „je l’ ja“,  još uvek zvonilo u ušima. Gleda me Jovana i smeška se krajičkom usana. „
-Hoćeš kući? Da te otpratim? pitam.
-Je l’Ja? pokaza ona prstom na sebe i prasnu u smeh. 
Jedi, bre, govna mislim se, i ti, i Bekjarev, i njegova glupa predstava, a još mi neprijatno.  I tako to krene.
-Dolaziš večeras kod mene? – Je l’ ja? (smeh)
-E, jesi l’ si položila ispit!? – Je l’ ja? (kikotanje)
-Jesi l’ to malo skratila kosu? – Je l’ ja? (hahahaha)
-Ti nisi normalna, majke mi. – Je l’ ja? (tapš-tapš po ramenu)
I puknem, šta ću. Počnem s društvom da izlazim, upoznam neku Draganu iz Rume, slatka kad skine brčiće, al’ posle sam i s njom raskinuo.
-Što se ne javljaš, pita Jovana. - Je l’ ja?
-Da, ti.
-Imam novu devojku.
-Aha. Pa kakva je?
-Fina, al’ u pozorište je ne vodim. Nikad se ne zna, jebiga.





понедељак, 28. мај 2012.

Baštenski patuljak

U srpskoj "olimpijskoj disciplini" pobedi komšiju, značajno mesto zauzeo je i baštenski patuljak. Ovaj simpatični spomenik kiču, zauzeo je svoje mesto u prostranim dvorištima srpskih gastarbajtera - povratnika, i ostalih lovomopčinjenih građana. Njegova glavna karakteristika je, u stvari, da kao i kućni ljubimci, posle izvesnog vremena zaliči na vlasnika, i obrnuto. Dešava se, pa pomislite, kada prolazite pored komšijskog vrta i uredno se javite sa "dobro jutro, komšija", da je komšija nešto ljut na vas jer ne otpozdravlja, a onda, kada pogledate malo bolje, vidite da ste se neoprezno javili baštenskom patuljku, koji, jelte, ne ume da govori dok ga ne izmisle i na struju i ugrade mu mini - softver sa takvom mogućnošću. Baštenski patuljak će do tada, usamljen u grande - vrtovima, nemo svedočiti o ljudskoj gluposti ,svojstvenoj, uglavnom, stanovnocima sa ovih prostora. Dok drugi ulažu novac u udobne tople kuće, jeftine za stanovanje, isplanirane da čuvaju svaki atom energije, mi kupujemo gipsane figure lavova i labudova, i ponekog baštenskog patuljka, pa se posle čudimo što nas Evropa neće. E, pa, dragi moji najdraži, kada baštenski patuljak ode u istoriju, svetla  budućnost će biti pred nama. Do tada bauljajmo u mraku. Sad, ko će koga, videćemo. Očigledno nam se nikuda ne žuri...

среда, 23. мај 2012.

Avanture agorafobičnog tviteraša

Pišam ti ja tako pišam, jebiga, dve litre kokiške sam popio, kad zvoni telefon. Ja se javim, kad ono tu-tuu. Ništa, ako mu trebam zvaće ponovo. Jutro lepoo, milina da ga provedeš u dnevnoj sobi uz kokice i televizor. Izaberem film, sere mi se. Serem ti ja tako serem, kad opet telefon. Zvoni, ko te jebe, mislim se ja i nastavim da kenjam. Obavim sranje, nema papira. Pu, majku mu, moram da načnem još jednu knjigu. Tolstoje, izvini. Obrišem bulju i vratim se kokicama i filmu, kad opet telefon. E, sa' ću te uvatim da vidim ko si i šta si! Dignem na prvo zvono, opet tu-tuu. Neko me zajebava. Razgrnem zavesu, provirim napolju, dan leep, sunčan, ne mnogo topao, ma k'o iz bajke. E, neće meni neka budaletina da pokvari ovako lep dan! Isključm telefon, i nastavim da uživam u dnevnoj sobi. Sutra ću u kuhinji da napravim neku zajebanciju. Ma, život je savršen kad isključiš telefon, majku im uličarsku! A sad odoh da tvitnem neku mudrost. Jer sam tako u mogućnosti, jebiga...

субота, 12. мај 2012.

Baš ništa, ali stvarno

Kada bih umeo da pišem, kao Ivo, ili Meša, na primer, uronio bih u dubine svog talenta i iščupao tvoj osmeh, zatim mu svaki detalj zabeležio, da se ne zaboravi. Kada bih imao oko kao Rembrant, ili Pablo, naslikao bih zoru u rupicama tvojih obraza i veče u tvome krilu, naslikao bih sve te divlje guske što se gnezde u tvojoj kosi dok me sanjiva ne primećuješ. Baš to bih naslikao. Kada bih umeo da volim kao Bog ili majka, pustio bih te da odeš, a kada bih mogao da stvaram, stvorio bih te baš takvu, indigniranu i smelu, umornu od traženja smisla i sklonjenu od sveta. I ništa ne bih promenio. Čak ni to, što se, nikada, i nigde, nismo sreli. Baš ništa, ali stvarno.